U postelji još pored mene bdije
Pokriven mrakom kao brod u luci
Tvoj život u kom uplašeno bije
I moje srce kao sat na ruci

Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši
I stiže sve do groblja iznad grada
A kiša kupa bol u mojoj duši
I skuplja se kraj posljednjih arkada

Ti ne znaš kamo gubeći se ide
Taj put na kome nema putokaza
I tvoje oči zamagljene vide
U kapi kiše krhotinu mraza

Još kao pseto uza me je nada
S njom i ja vičem da ćemo se sresti
No Sava gasi svjetlo moga grada
I ostavlja me samoga na cesti

Ja ništa ne znam o svome životu
Ni ko me vodi ni što da se radi
I pamtim samo neku anegdotu
O ljubavi i nevolji i nadi

Moj um od snova, slova i papira
Još čuva slogove i rime
A ti,kad čuješ zvuke glasovira
Hoćeš li znati kako mi je ime